Šta je, u radu, dan Gospoda i noć GospodaUslušano 1941. godine u Jerusalimu
O stihu (Amos, 5): „Jao vama koji žudite za danom Gospoda! Što će vama dan Gospoda? Jer za vas, to je tama a ne Svjetlost” naši mudraci su rekli da je to poput priče o pijetlu i slijepom mišu koji su zajedno čekali svjetlost dana. Pijetao je pitao slijepog miša: „Ja čekam svjetlost dana, jer dan je vrijeme za mene, a zašto je tebi potrebna svjetlost dana? (... jer je noć za tebe kao dan za mene)” (Sanhedrin, 98,2). Ovo se tumači tako da slijepi miš nema oči da bi vidio, te tako šta njemu donosi svjetlost dana? Čak je i suprotno, onome koji nema oči, njemu svjetlost dana donosi još veću tamu.
I, moramo da razumijemo ovu priču, to jeste u kakvoj su vezi oči sa tim da može da se vidi Svjetlost Gospoda, što se naziva „dan Gospoda”. A slijepi miš je naveden kao primjer za to da onaj ko nema oči ostaje u tami. I, čovjek treba da razumije što je „dan Gospoda” i „noć Gospoda” i u čemu je razlika između njih. Razumljivo je da je, za ljude, početak dana to kada izađe Sunce. Ali, kako da razumijemo što je „dan Gospoda”?
Odgovor je da je to poput pojavljivanja sunca! I, kada svjetlost sunca sija nad zemljom, to nazivamo „dan”, a kada ne sija, to nazivamo „tama”. Isto je i kada je u pitanju Stvoritelj. Dan se naziva otkrivanje Njegovog Lica, a tama se naziva skrivanje Njegovog Lica.
To znači da kada postoji otkrivenost Lica Stvoritelja i kada je za čovjeka sve jasno kao dan, to se naziva „dan”. O tome je rečeno (Psahim, 2): „Zorom dolazi ubica da ubije jadnog i siromašnog, a noću, on je kao lopov”. I, (očigledno je da riječ svijetlost-zora na početku stiha ukazuje na dan, jer stih kontrastira između noći i dana) budući da je na kraju stiha rečeno „… noću, on je kao lopov” što znači da se riječ Svjetlost ovdje odnosi na dan. I, ovdje se kaže da ukoliko je vama jasno kao dan – što je kada Svjetlost dolazi dušama – da je on ubica, to znači da je moguće da on spasi svoju dušu. Tako, mi vidimo da u pogledu „dan”, Gemara kaže da je to kada je sve jasno kao dan.
„Dan Gospoda” znači ‒ potpuno je jasno to da je Proviđenje Stvoritelja, to jeste Njegovo upravljanje svijetom, jedino dobro i dobronamjerno. Na primjer, kada čovjek moli Stvoritelja, na njegovu molitvu se odmah odgovara i on odmah prima ono što je tražio, i uspješan je kad god se okrene Tvorcu ‒ to se naziva „dan Gospoda”.
Suprotno tome, tama ili noć naziva se skrivenost Lica Stvoritelja. To u čovjeku budi sumnje u dobronamjerno vođstvo i donosi mu strane misli. Skrivenost vođstva čovjeku donosi sve strane misli i stavove, i to se naziva tama ili noć. Tada čovjek osjeća stanje u kojem je, za njega, čitav svijet potamnio.
I, mi time možemo da tumačimo napisano: „Jao vama koji žudite za danom Gospoda! Što će vama dan Gospoda? Jer, za vas, to je tama a ne Svjetlost”.
I, radi se o tome da oni koji se raduju danu Gospoda, oni čekaju da im se dȃ „vjera iznad razuma”, koja će biti toliko jaka da je to kao da već vide, sopstvenim očima, potpuno jasno i očigledno, sa osjećajem da već sigurno jeste tako da Stvoritelj upravlja svijetom na dobronamjeran način.
Ovo je tako jer to da Stvoritelj svijetom upravlja dobronamjerno, oni ne žele da vide zbog toga što viđenje i vjera protivriječe jedno drugom. To jeste, vjera je precizno tamo gdje se ide protiv razuma. I, kada čovjek ide protiv razuma – to se naziva „vjera iznad razuma”.
Drugim riječima, oni hoće da vjeruju da je vođstvo Stvoritelja nad stvorenjima dobronamjerno. I, iako oni to i ne vide savršeno jasno, oni ne traže od Stvoritelja da im Stvoritelj dȃ da Njegovo dobronamjerno upravljanje vide unutar razuma. Umjesto toga, oni hoće da ostanu sa vjerom iznad razuma.
Tako, oni mole Stvoritelja da im On dȃ takvu snagu vjere da ova vjera bude toliko jaka kao i kada oni sve to vide unutar razuma. To znači da (ubuduće) neće biti razlike između vjere, i znanja u razumu. Oni koji žele da prionu uz Stvoritelja takvo stanje nazivaju ‒ „dan Gospoda”.
Međutim, ukoliko bi oni dobronamjerno vođstvo Stvoritelja osjećali unutar razuma, tada bi Svjetlost Stvoritelja, nazvana „Više obilje”, otišla u posude primanja, koje se nazivaju „odvojene posude”. I, oni to ne žele jer bi tada sve to otišlo u želju za primanjem, koja je suprotna Keduša, a Keduša je suprotna želji da se primi zarad sebe. Umjesto toga, oni hoće da prionu uz Stvoritelja, a to je moguće postići jedino kroz jednakost forme.
Međutim, da bismo to postigli moramo da imamo želju i žudnju da prionemo uz Stvoritelja, a budući da je čovjek rođen sa prirodom da primi jedino zarad sebe, neophodno je da postigne stanje potpuno suprotno svojoj prirodi. No, kako je to moguće?
Iz ovog razloga čovjek mora da uloži velike napore da bi postigao drugu prirodu ‒ želju da daje. Kada je čovjek nagrađen željom da daje, on je kvalifikovan da primi Više obilje i da tu ne bude mane. To je zato što sve mane proističu jedino iz želje da se primi za sebe. Drugim riječima, čak i kada čovjek izvrši nešto zarad davanja, duboko unutar njega skriva se misao da će zbog ovog čina davanja, koje je sada izvršio, on primiti nešto zauzvrat.
Jednom riječju, čovjek ne može da uradi nijednu akciju ukoliko zauzvrat ne dobije neku nagradu. To znači da čovjek mora da uživa, a svaki užitak koji čovjek prima zarad sebe uzrokuje to da se, uslijed odvajanja, on udalji od Života Živih.
Time on prekida prianjanje uz Stvoritelja (Dvekut). I, budući da se prianjanje mjeri jednakošću forme, nije moguće da on postigne čisto davanje, ono koje je bez primjesa primanja za sebe.
Zbog toga, da bi čovjek imao snagu davanja, njemu je potrebna druga priroda da bi mogao da postigne jednakost forme sa Stvoriteljem.
Drugim riječima, Stvoritelj je Davalac i On ne prima ništa, jer Njemu ništa ne nedostaje. Isto tako, On ne daje zbog toga što osjeća nedostatak. I, zapravo jedino što Njemu treba jeste to da ima kome da daje. Umjesto toga, mi to moramo da razumijemo kao igru. To jeste, Stvoritelj ne daje zato što je Njemu to neophodno, već zato što je sve to poput igre.
To je kao što su naši mudraci rekli da je gospa pitala: „Što je radio Stvoritelj nakon što je stvorio ovaj svijet?” Odgovor je: „On je sjedio i igrao se sa Levijatanom (divovski kit)”. Kao što je napisano: „Tu lađe plove morem, i Levijatan (divovski kit), kojeg si Ti stvorio da bi se igrao sa njim”.
Levijatan ukazuje na Dvekut i povezanost. To znači da je povezanost između Stvoritelja i stvorenja zapravo igra, a ne pitanje volje i potrebe.
Za razliku od igre, kada je u pitanju želja, sve što dolazi u želju jeste neophodno i ukoliko se željeno ne dobije, osjeća se nedostatak. Međutim, u igri, čak i ukoliko se nešto ne dobije, to se ne razmatra za nedostatak. Kao što je rečeno: „Nije tako loše što ja nijesam postigao ono o čemu sam mislio, jer to i nije toliko važno”. To je samo igra, ništa ozbiljno.
Slijedi, da je čitava svrha u tome da rad čovjeka bude potpuno u davanju, i da čovjek nema ni želju ni žudnju da u zamjenu za svoj rad primi ikakav užitak.
Ovo je visoki stepen, jer tako postupa i Stvoritelj, i ovaj stepen naziva se „dan Gospoda”.
„Dan Gospoda” naziva se „savršenstvo, cjelovitost” kako je rečeno: „Pomračile su se jutrom zvijezde, čekaju svjetlost, ali neće je biti”, i to je Svjetlost koja se razmatra za cjelovitost.
A kada čovjek postigne drugu prirodu, to jeste želju za davanjem, koju mu daje Stvoritelj u zamjenu za njegovu prvu prirodu, to jeste u zamjenu za želju da primi užitak, tada će čovjek, sa tim željama za davanjem, biti u stanju da za Stvoritelja radi u potpunom savršenstvu, i to se naziva „dan Gospoda”.
Zato se onaj koji se još nije udostojio druge prirode, one koja mu daje mogućnost da služi Stvoritelju u formi davanja, ali se nada da će se udostojiti davanja, i već je uložio napore i uradio sve što je u njegovoj moći da bi kao nagradu primio tu silu, naziva ‒ onaj koji očekuje „dan Gospoda”, to jeste onaj koji očekuje da ima jednakost forme sa Stvoriteljem.
I, kada dođe „dan Gospoda”, on je veoma radostan zbog toga što je izašao iz uprave želje da prima za sebe, koja ga je odvajala od Stvoritelja. I, on sada prianja uz Stvoritelja i osjeća kao da se uzdigao do samog vrha.
Međutim, suprotno je sa onim čiji je rad jedino zarad primanja za sebe. On se raduje jedino tada kada misli da će za svoj rad primiti neku nagradu. I, kada on vidi da njegova želja za primanjem neće primiti nikakvu nagradu, on postaje tužan i lijen. I, ponekad padne u stanje u kojem se vraća onome što je bilo na početku ‒ „žali zbog svega dobrog što je načinio”, i kaže: „nisam se zakleo na to”.
Tako, „dan Gospoda” je postignuće snage davanja. I ukoliko njemu kažu da će njegova nagrada za angažovanje u Tori i Micvot biti „dan Gospoda”, on će reći: „ja to razmatram za tamu, a ne za Svjetlost”, jer ovo njemu donosi tamu, kao što je prethodno rečeno.
Link - What Is the Day of the Lord and the Night of the Lord in the Work
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.