среда, 4. јануар 2023.

Šamati 35: O ŽIVOTNOJ SILI KEDUŠA

 
O životnoj sili Keduša                   

Uslušano 1945. godine u Jerusalimu

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Rečeno je: „U moru, tako velikom i širokom, vrve životinje kojima nema broja, male i velike“ (Psalmi 104:25).

Ovo treba da tumačimo:

„U moru” – znači u moru Sitra Ahra.

„... velikom i širokom” – znači da se ona otkriva pred nama i viče: „daj! daj!“ (hav-hav!), i to ukazuje na ogromne Kelim željne primanja.

I, „... vrve životinje” – ukazuje da tamo postoje Više Svjetlosti po kojima čovjek hoda i gazi ih nogama. 

„... kojima nema broja, male i velike” – odnosi se na to da životne sile, bilo male ili velike, sve je u ovom moru.

To je tako, zato što postoji pravilo: „Od Gore, oni daju, i ne uzimaju“ (sve što oni od Gore daju, ne vraća se nazad, već ostaje dolje). Otuda, ukoliko je čovjek proširio nešto od Gore, a zatim to ukaljao – to ostaje dolje, ali ne u čovjeku, već pada u more Sitra Ahra.

To jeste, ukoliko čovjek proširi nešto Svijetlosti, ali to ne može trajno da održi, jer njegove Kelim još nisu dovoljno čiste, to jeste još nisu za Svjetlost tako podesne da bi čovjek u Kelim davanja mogao da je primi kao takvu Svjetlost koja dolazi od Davaoca, tada ta Svjetlost mora da ode od njega.

I u to vrijeme ova iluminacija pada u ruke Sitra Ahra. I, to se stalno ponavlja, to jeste čovjek širi ilumiinaciju, a zatim ona odlazi od njega. Otuda, iluminacija se akumulira u moru Sitra Ahra sve dok se ne postigne puna mjera. To jeste, nakon što čovjek postigne potpunu mjeru truda, koju je on u stanju da postigne, njemu Sitra Ahra vraća sve što je uzela pod svoju upravu, i to je tajna rečenog: „Ono što je progutano – biće izbljuvano nazad“(Jov).

Slijedi da sve što je Sitra Ahra primila pod svoju upravu jeste jedino u svrhu depozita, znači da je sva uprava koju ona ima jedino namijenjena tome da čovjek bude u stanju da skrutinizuje svoje posude primanja, i da ih uvede u Keduša.

To znači da ukoliko nečiste želje ne bi upravljale nad čovjekom, on bi bio zadovoljan malim. Tada bi sve posude primanja ostale odvojene od Stvoritelja. I čovjek nikada ne bi mogao da sakupi sve Kelim, koje pripadaju korijenu njegove duše, i on ne bi bio u stanju da ih uvede u Keduša i proširi Svjetlost koja njemu pripada.

Otuda, ispravka je u tome da čovjek svaki put – proširi nešto (Svjetlosti), i zatim on pada i mora da počne iznova, to jeste da počne nova skrutinizovanja. A ono što je imao u prošlosti pada u Sitra Ahra, i ona to drži pod svojom upravom kao depozit. Nakon toga, čovjek prima nazad sve ono što je Sitra Ahra primila od njega za sve ovo vrijeme.

Međutim treba da znamo, da ukoliko bi čovjek mogao da održi čak i malu iluminaciju, ali da to bude stalno, razmatralo bi se da je on već cjelovit. To jeste, sa tom iluminacijom on bi mogao da napreduje. Otuda, ukoliko izgubi iluminaciju, on zbog toga treba da žali.

I, to je poput toga kada čovjek posije sjeme u zemlju da bi iz njega izraslo veliko drvo, ali on to sjeme odmah izvadi iz zemlje. I, ukoliko je tako – kakva je korist od njegovog rada, od toga što je posijao sjeme u zemlju?

Štaviše, može se reći da on  iz zemlje nije izvadio samo sjeme i uništio ga, već je iz zemlje izvadio i uništio i čitavo drvo sa svim njegovim zrelim plodovima.

I ovde se radi o tome da ukoliko on ne izgubi tu malu iluminaciju, iz toga može da naraste velika Svjetlost. Slijedi da on ne gubi samo malu iluminaciju, već  je to kao da iz njega stvarno nestaje veoma velika Svjetlost.

I treba da znamo da je opšte pravilo da čovjek ne može da živi bez životne sile i zadovoljstva, budući da to potiče iz korijena stvaranja, to jeste iz Njegove želje – Činiti dobro Njegovim stvorenjima. Zbog toga nijedno stvorenje ne može da postoji bez životne sile i zadovoljstva. Otuda svako stvorenje mora da traži mjesto odakle može da primi užitak i zadovoljstvo.

Ali, zadovoljstvo može da bude primljeno i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Međutim, glavno primanje zadovoljstva je primanje zadovoljstva u sadašnjosti. I iako mi vidimo da čovjek prima zadovoljstvo iz prošlosti i iz budućnosti, to je precizno zbog toga što prošlost i budućnost sijaju u sadašnjosti.

I ukoliko u sadašnjosti čovjek ne nalazi osjećaj zadovoljstva on životnu silu može da primi iz prošlosti. Čovjek može da priča drugima o tome da je bio srećan u prošlosti i on tada u sadašnjosti može da primi životnu silu. Ili čovjek sebi može da oslika to da će biti srećan u budućnosti. Ali, mjera osjećaja zadovoljstva iz prošlosti i budućnosti zavisi od toga koliko ti osjećaji zadovoljstva sijaju za njega u sadašnjosti. I moramo da znamo da se ovo pravilo primenjuje kako na korporalna tako i na duhovna zadovoljstva. 

I, mi vidimo da čak i u korporalnom, kada čovjek radi, on tokom rada osjeća patnju jer je prinuđen da se napreže. I on rad može da nastavi jedino zbog toga što za njega snaga sija iz budućnosti, to jeste on će u budućnosti primiti nagradu za svoj rad; tako budućnost za njega sija u sadašnjosti i on zbog toga i može da nastavi da radi. 

A ukoliko čovjek ne može da oslika nagradu koju će primiti u budućnosti, on ipak mora da izvuče zadovoljstvo iz budućnosti, mada ne iz nagrade koju bi za svoj rad primio u budućnosti. Drugim riječima, iako on neće  uživati iz toga što će primiti nagradu, on bar neće osjećati patnju iz napora. To jeste, on sada u sadašnjosti uživa iz onoga što će imati u budućnosti. Budućnost za njega sija u sadašnjosti time što će on uskoro završiti rad, to jeste proći će vrijeme u kojem on mora da radi, i on će moći da se odmara.

Tako, zadovoljstvo iz odmora koje će on imati u budućnosti za njega sija u sadašnjosti. Drugim riječima, njegova dobit biće u tome što on više neće osjećati patnju, koju osjeća sada dok radi, i to njemu daje snagu da može da radi. I, ukoliko čovjek ne bi bio u stanju da oslika sebi to da će uskoro biti slobodan od patnje koju sada osjeća, on bi došao u stanje očaja i tuge što bi moglo da ga dovede i do toga da sebi oduzme život. 

Naši mudraci su o tome rekli: „Onaj koji oduzme sebi život nema udjela u sljedećem svijetu“, jer on poriče Proviđenje, to da Stvoritelj upravlja svijetom na način – Dobro koje čini dobro. Umjesto toga, čovjek treba da vjeruje da ova stanja njemu dolaze jer oni od Gore hoće to da mu ova stanja donesu ispravku. To jeste, da čovjek iz ovih stanja primi Rešimot da bi mogao intenzivnije i snažnije da razumije upravljanje svijetom. Ta stanja se nazivaju Ahoraim, i kada on ova stanja nadiđe biće nagrađen kvalitetom Panim, što znači da će u ovim Ahoraim sijati Svjetlost. 

Postoji pravilo da čovjek ne može da živi ukoliko nema mjesto gdje može da primi užitak i zadovoljstvo. I kada on  nije u mogućnosti da užitak i zadovoljstvo primi iz sadašnjosti, on to mora  da primi iz prošlosti ili iz budućnosti. To jeste, tijelo za sebe traži životnu silu svim sredstvima koja ima na raspolaganju. I, ukoliko čovjek ne pristaje na to da životnu silu primi iz korporalnog, tijelo mora da se složi da vitalnost primi iz duhovnog, jer nema drugi izbor. Otuda tijelo mora da pristane na to da užitak i zadovoljstvo primi u posude davanja, budući da bez životne sile nije moguće živjeti. 

Slijedi da kada čovjek navikne da Toru i Micvot izvršava Lo Lišma, to jeste da za svoj rad zauzvrat primi nagradu, on tada zaista sebi može da oslika to da će kasnije primiti neku nagradu i na taj način on već može da radi sa kalkulacijom da  će užitak i zadovoljstvo primiti  kasnije.

Međutim, ukoliko čovjek ne radi zarad toga da primi nagradu, već hoće da radi bez ikakve nagrade, kako onda on može da oslika sebi to da će kasnije imati iz čega da primi opskrbu? Naposlijetku, on ne može da zamisli nikakvu sliku jer on nema ništa na šta bi se oslonio. Otuda, dok je u Lo Lišma njemu nije neophodno da mu se od Gore dȃ vitalnost, jer on vitalnost prima iz toga što za sebe oslikava budućnost, a od Gore se daje jedino ono što je neophodno, i ne za luksuz.

Zato, ukoliko čovjek želi da radi jedino zarad Stvoritelja i ne želi da vitalnost izvlači za nešto drugo, tada za njega nema drugog načina, već da mu se vitalnost dâ od Gore. To je tako jer on traži vitalnost koja mu je neophodna jedino za to da bi mogao da živi. I on tada vitalnost prima iz strukture Šehina.

Naši mudraci su o tome rekli: „Svako, ko osjeća patnju javnosti, nagrađen je i vidi utjehu čitave javnosti”. Javnost se naziva Šehina, jer javnost znači skup, to jeste Skup Izraela i Malhut, jer Malhut je skup svih duša.

Kada čovjek ne želi nikakvu nagradu za sebe, već hoće da radi zarad Stvoritelja, on tada hoće da uzdigne Šehina iz prašine, tako da ona ne bude unižena – što je kada oni neće da rade zarad Stvoritelja. A, kada čovjek dok radi vidi da može da izvuče neku korist za sebe, on iz toga dobija energiju za rad. Međutim kada je to rad zarad Stvoritelja i kada čovjek ne vidi da će zauzvrat primiti neku nagradu, tada se tijelo protivi tom radu jer u njemu osjeća okus prašine.

I, taj čovjek zaista hoće da radi u korist Stvoritelja, ali se tijelo tome opire. I on tada moli Stvoritelja da mu On da snagu da može da radi za to da uzdigne Šehina iz prašine. Zato se on nagrađuje time da mu se otkriva Lice Stvoritelja (Panim), i skrivenost odlazi od njeg

Link - Concerning the Vitality of Kedusha



Нема коментара:

Постави коментар