Lišma (za Njeno ime)U vezi sa „Lišma” (za Njeno ime). Da bi čovjek postigao Lišma, njemu je potrebno buđenje od Gore, i to je iluminacija od Gore. I, nije na ljudskom umu da to razumije, već jedino onaj koji kuša zna. O tome je rečeno: „Kušajte i vidite da je Gospod dobar” (Psalmi 34:8).
Zato, ukoliko čovjek preuzima na sebe jaram Kraljevstva nebesa, njegova odluka (u vezi sa tim) treba da bude u potpunosti kompletna, to jeste da bude jedino zarad davanja, i nimalo zarad primanja. I, ukoliko čovjek vidi da njegovi organi (dijelovi njegove želje) nisu saglasni sa njegovom odlukom, tada nema drugog savjeta osim molitve – da u molitvi čovjek Stvoritelju izlije svoje srce, tako da njemu Stvoritelj pomogne da se njegovo tijelo saglasi sa tim da postane sluga Stvoritelju.
I ukoliko se kaže da je „Lišma” poklon od Gore, tada koja je korist od čovjekovog nadilaženja i njegovog truda, od svih ispravki i iscjeljenja koja je izvršio zarad toga da dođe do Lišma – ako sve zavisi jedino od Stvoritelja. I, naši mudraci su o ovome rekli: „(Nije vaša dužnost da završite posao) … ali niste slobodni ni da ga ne radite” (Pirkei Avot 2:16). Umjesto toga, čovjek mora da dâ buđenje od dolje, i to se razmatra za molitvu. Nema istinske molitve ukoliko čovjek unaprijed ne zna da bez molitve on ne može da postigne Lišma.
Otuda akcije i iscjeljenja (ispravke) koje je on izvršio zarad toga da postigne „Lišma”, kreiraju posude koje su ispravljene tako da mogu da prime Lišma. I tako nakon svih njegovih djelovanja i iscjeljenja, on sada može da uputi istinsku molitvu. To je tako zato što on sada vidi da mu sav njegov trud ni u čemu nije pomogao. I tek tada on može da moli istinsku molitvu iz dna svoga srca, i jedino tada Stvoritelj čuje njegovu molitvu i daje mu poklon – „Lišma”.
Treba da znamo, da čovjek time što postiže svojstvo „Lišma”, ubija svoju zlu inklinaciju, što je želja da primi za sopstvenu korist. I time što čovjek postiže namjeru da daje, on poništava samoljublje. Tako, smrt znači da čovjek više ne koristi svoje posude primanja za sebe. I time što one više nijesu aktivne, razmatraju se za mrtve.
No, ukoliko čovjek sebi razjasni šta je on dobio nakon čitavog svog truda u ovom svijetu, vidjeće da uopšte nije teško raditi za Stvoritelja, i to iz dva razloga:
1. Čovjek u ovom svijetu svakako mora da se napreže, želio on to ili ne.
2. Međutim, ukoliko čovjek radi „Lišma”, on prima zadovoljstvo iz samog rada.
I to je kao što Magid iz Dubne o stihu: „Nijesi Mene zvao o Jakove, niti si se za Mene trudio o Izraele” (Isaija 43:22) kaže da čovjek radeći za Stvoritelja, ne osjeća težinu tokom rada. Suprotno tome čovjek osjeća zadovoljstvo i ushićenje.
Ali onaj koji ne radi za Stvoritelja, već za drugi cilj, ne može da se žali Stvoritelju na to što mu On ne daje životnost u radu, jer on radi za drugi cilj. Tako, on samo onome za koga radi može da se žali da mu dâ da ima životnost i zadovoljstvo tokom rada. Za takvog čovjeka je rečeno: „Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju”. (Psalmi 115:8)
I, nemojte se iznenaditi što čovjek u vrijeme kada preuzima na sebe jaram Kraljevstva nebesa, to jeste kada hoće da radi zarad Stvoritelja – ne osjeća nikakvu životnost koja bi ga primoravala da Kraljevstvo nebesa preuzme na sebe. To je tako jer čovjek jaram Kraljevstva nebesa treba da primi prisilom, to jeste protiv svoje želje, budući da se tijelo u potpunosti suprotstavlja ovakvom služenju. I to je zbog čega Stvoritelj ovde čovjeka ne obasipa vitalnošću i zadovoljstvom?
Zapravo ovo je velika ispravka. Da nije tako, to jeste ukoliko bi želja za primanjem bila saglasna sa ovim radom, čovjek nikada ne bi mogao da postigne „Lišma”. Umjesto toga on bi uvijek radio za sopstvenu korist, da zadovolji sopstvene želje. To je poput toga, kada lopov trči ispred gomile ljudi i glasnije od svih viče: „Držite lopova!” i tada je potpuno nejasno ko je lopov, da bi mogli da ga uhvate i vrate ukradeno.
Iako lopov, to jeste želja za primanjem za sebe, ne osjeća prijatan okus iz toga što prihvata jaram Kraljevstva nebesa, budući da se tijelo privikava da radi suprotno sopstvenoj želji, čovjek ipak ima alat kojim može da dođe do toga da počne rad da bi donio zadovoljenje Stvoritelju, to jeste da njegova namjera bude usmjerena jedino prema Stvoritelju, i tada je, kao što je prethodno rečeno: „I tada ćeš uživati u Gospodu”. A, kada je počinjao da služi Stvoritelju, on nije osjećao nikakvo zadovoljstvo u radu, i sav njegov rad bio je kroz prisilu.
Međutim, sada kada je on navikao da radi zarad davanja nagrađen je time da uživa u Gospodu, i sam rad daće mu užitak i životnost. I, razmatra se da ovo zadovoljstvo, takođe, jeste specifično za Stvoritelja.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.