Šamati 33: ŽRIJEBOVI NA JOM KIPURIM UZ PRISUSTVO HAMANA

 

Žrijebovi na Jom Kipurim uz prisustvo Hamana

Uslušano šestog dana Truma 12. februar 1943. godina 

Jehuda Leib Ha-Levi Ašlag (Baal HaSulam)

Napisano je u Tori, Aharej (Levitski zakonik 16:8) : „I bacio je Aron žrijebove na dva žrtvena jarca: jedan žrijeb za Gospoda, drugi za Azazela”. A u vezi sa Hamanom napisano je (Megilat Ester 3:7, o Purimu): „A Pur (žrijeb) baciše u prisustvu Hamana”.

Žrijeb se primjenjuje tada kad se nešto ne može saznati umom, jer um ne može da dosegne dovoljno daleko tako da se otkrije šta je dobro, a šta je zlo. U tom stanju oni se ne oslanjaju na svoj um, već bacaju žrijeb, to jeste oslanjaju se na ono što će im žrijeb reći. Slijedi da tada kada koristimo riječ „žrijeb” to nam govori da mi idemo iznad razuma. 

Na sedmi dan mjeseca Adar rodio se Mojsije, i na taj isti dan Mojsije je umro. I mi treba da razumijemo šta riječ Adar znači. Riječ Adar dolazi od riječi „Aderet” što znači pokrivač. To je kao što je napisano o proroku Iliji (Elijahu): „… i bacio je na njega svoj ogrtač” (Carevima 1, 19:19). Riječ Aderet dolazi od riječi „Aderet Se’ar” (pokrivač od dlaka), što se odnosi na Se’arot (dlake) i Dinim. U radu su to strane misli i ideje koje odvlače pažnju čovjeka od toga da se približi Stvoritelju.

I te misli i ideje moraju da se nadiđu. Iako čovjek vidi mnoge protivrječnosti u Njegovom vođstvu, on mora da ih nadiđe vjerom iznad razuma, i da kaže da Njegovo vođstvo jeste na način – Dobro koje čini dobro. I u vezi sa tim o Mojsiju je napisano: „I Mojsije je sakrio svoje lice …”. To znači da je on vidio sve protivrječnosti (u Stvoriteljevom upravljanju) i nadišao ih je kroz napor snagom vjere iznad razuma. 

To je kao što su naši mudraci rekli: „I zbog toga što je‘Mojsije sakrio svoje lice jer se bojao da pogleda’, bio je nagrađen time da‘lik Gospodnji gleda’”. To je značenje za stih: „Ko je slijep kao sluga Moj, i gluv kao glasnik Moj (kojeg šaljem)”.

Znano je da se Eynaim (oči) nazivaju „razum”, „um”, to jeste oči uma. To je zbog toga što za ono što opažamo umom kažemo: „jer mi vidimo da nas um i razum primoravaju da kažemo onako kako opažamo u našem umu”.

Otuda se onaj koji ide iznad razuma – poput onoga koji nema oči – naziva „slijep”, jer se on pretvara da je slijep. Isto tako, onaj koji neće da čuje ono što mu špijuni (Meraglim) govore, pretvara se da je gluv, i naziva se „gluv”. To je značenje za: „Ko je slijep kao sluga Moj, i gluv kao glasnik Moj (kojeg šaljem)”. 

Međutim, kada pojedinac kaže: „Oni imaju oči ali ne vide; oni imaju uši ali ne čuju”, to znači da on neće da sluša ono što mu njegov razum nalaže i ono što uši čuju, kao što je o Džošui ben Nunu napisano da nikada ništa loše nije ušlo u njegove uši. 

To je značenje za „Aderet Sear” (pokrivač od dlaka), to jeste, on je (u duhovnom napredovanju) imao mnogo protivrječnosti i Dinim, a svaka protivrječnost naziva se „dlaka” (Se’ar), i ona raste iz Nekev, rupe u glavi. 

To znači da u glavi postoji mnogo rupa, to jeste da strane misli probijaju glavu i prave rupe u njoj. I kada pojedinac ima mnogo stranih misli, razmatra se da ima mnogo dlaka, i to se naziva pokrivač od dlaka (Aderet Se’ar). 

Ovo je značenje za ono što je napisano o Jelisiju: „I Ilija otiđe od njega i nađe Jelisija, sina Šafatova, gdje ore sa dvanaest jarmova volova, koji su išli pred njim, a on sam hodao je pored dvanaestog jarma. I idući pored njega Ilija je na njega nabacio svoj ogrtač” (Kraljevi 1, 19:19). (Jaram znači par volova (Zemed Bakar) jer se ore sa parom volova koji su povezani istim jarmom). 

Hebrejska riječ Bakar, dolazi od riječi Bikoret (kritika), a dvanaest se odnosi na kompletan stepen, (poput dvanaest sati ili dvanaest mjeseci). To znači da pojedinac već ima sva razabiranja „Se’arot” (protivrječnosti), koja postoje u svijetu. I tada „Se’arot” postaju „Aderet Se’ar”. 

Međutim, kod Jelisija to se manifestovalo u formi „Josifovo jutro” (jutro – Boker) kao što je napisano: „… čim je jutro svanulo, pustili su ljude da izađu sa svojim magarcima…” To znači da je pojedinac već nagrađen Svjetlošću koja počiva nad ovim protivrječnostima nazvanim „Bikoret” (kritika). I kada on hoće da nadiđe protivrječnosti on radi tako da na njih privlači Svjetlost, kao što je napisano: „Onome koji dolazi da se pročisti se pomaže”.

Budući da je on već privukao Svjetlost na sve kritike (Bikoret), i nema više ništa da doda, jer su u njemu sve kritike već kompletirane, tada kritike i protivrječnosti, koje su u njemu, nestaju same od sebe. To je u skladu sa pravilom da nema akcije koja je bez svrhe, jer niko ne izvršava akciju bez svrhe. 

I, neophodno je da znamo da misli – koje čovjeku izgledaju kao da su u suprotnosti sa Njegovim vođstvom – Dobro koje čini dobro – njemu dolaze jedino zbog toga da ga primoraju da privuče Višu Svjetlost nad te protivrječnosti tada kada hoće da ih nadiđe. Jer u suprotnom on neće moći da ih nadiđe. To se naziva „uzvišenost Stvoritelja”, koju čovjek širi kada ima protivrječnosti, koje se nazivaju Dinim.

To znači da te protivrječnosti mogu da nestanu jedino tada kada čovjek hoće da ih nadiđe, i to tako ukoliko on širi „uzvišenost Stvoritelja”. Otuda nalazimo da specifično ove Dinim uzrokuju da se privuče „uzvišenost Stvoritelja”. I to je značenje za: „… i Ilija je na njega nabacio svoj ogrtač (Aderet)”. 

To znači da nakon toga što čovjek Stvoritelju pripiše sve protivrječnosti („Aderet Se’ar”), on vidi da je Stvoritelj njemu te protivrječnosti namjerno dao da bi on na njih privukao Višu Svjetlost.

Međutim, čovjek to može da vidi jedino kasnije, nakon što je nagrađen Svjetlošću koja počiva nad ovim protivrječnostima i Dinim, koje je on imao na početku. To je tako jer on vidi da bez Se’arot, to jeste bez padova, ne bi postojalo mjesto za Višu Svjetlost, jer „nema Svjetlosti bez Kli”. 

I zato čovjek vidi da se sva uzvišenost Stvoritelja, koju je postigao, otkrila jedino zbog protivrječnosti (Se’arot) koje je imao na početku. I to je značenje za: „… Veliki je Gospod na visinama”. To znači da se uzvišenost Stvoritelja postiže kroz nadilaženja protivrječnosti (Aderet), i to je značenje za: „Neka uzvišenost Gospoda bude na njihovim ustima”.

Ovo znači da u radu Stvoritelja upravo nedostaci uzrokuju da se čovjek uzdiže, i čovjek mora da  se pogura jer je suviše lijen da načini pokret i zadovoljan je time da ostane u stanju u kojem je. Ali kada čovjek padne na niži stepen od onoga za koji misli da mu pripada, njemu to daje snagu da nadiđe, jer ne može da bude u tako lošem stanju, i ne može da se složi sa tim da ostane u stanju u koje je pao. 

Iz tog razloga čovjek uvijek mora da nadiđe i izađe iz stanja pada. I u tom stanju on mora da privuče uzvišenost Stvoritelja. Ovo uzrokuje da on širi Više sile od Gore, inače ostaje u krajnjoj niskosti.

Proizlazi da kroz Se’arot (protivrječnosti) čovjek postepeno otkriva uzvišenost Stvoritelja, sve dok ne otkrije Imena Stvoritelja koja se nazivaju „13 svojstava milosti”. O tome je rečeno: „i stariji će služiti mlađeg”, i: „grešnik priprema, a pravednik odijeva”, isto tako i „bratu svome ćeš služiti”. 

Ovo znači da su se sve protivrječnosti i sve ropstvo pojavili da bi ometali sveti rad i radili protiv Keduša. A sada kada je čovjek nagrađen Višom Svjetlošću, koja je postavljena nad ove protivrječnosti, on vidi suprotno – da su one zapravo služile Keduša. To jeste kroz njih je nastalo mjesto da se Keduša odjene u njihovu odjeću, i to se naziva „Grešnik priprema, a pravednik odijeva”, što znači da su ove smetnje postale Kelim i mjesto za Keduša. 

I sada možemo da razumijemo ono što je rečeno u Talmudu (Hagiga, 15a:9): „Ukoliko je nagrađen – on postaje pravednik i svoj dio i dio svog (zlog) prijatelja uzima u Edenskom vrtu. Ukoliko se utvrdi da je kriv (jer je postao zao) on svoj dio i dio svog prijatelja uzima u paklu (u Geena) ”.

To da čovjek uzima Dinim i strane misli od svoga prijatelja treba da tumačimo tako da se to odnosi na čitav svijet. I zato je čitav svijet stvoren sa mnogo ljudi, i svako ima svoje misli i gledišta, i svi postoje u istom svijetu. 

I to je učinjeno namjerno tako da bi svako bio inkorporiran u sve misli svih ljudi na svijetu. Tako, kada se čovjek pokaje, iz toga nastaje zasluga – Hitkalelut  (miješanja / inkorporacija).

To je tako jer kada čovjek hoće da se pokaje on sudi sebe i čitav svijet na skali zasluge, budući da je on sebe inkorporirao u sva gledišta i strane misli čitavog svijeta. To je značenje za: „Ukoliko se utvrdi da je kriv (jer je postao zao) on svoj dio i dio svog prijatelja uzima u paklu (u Geena)”. 

Slijedi da dok je on još bio „zao”, što se naziva "kriv" njegov dio bile su protivrječnosti (Se’arot) i strane misli. Ali je on, isto tako, u paklu, uzeo i dio svoga prijatelja, to jeste on je bio inkorporiran u sva gledišta svih ljudi na svijetu. 

Zato, kada kasnije čovjek postane nagrađen tada: „Ukoliko je nagrađen – on postaje pravednik …” to jeste nakon što se pokajao, „on sudi sebe i čitav svijet  na skali zasluge i svoj dio i dio svog prijatelja uzima u Edenskom vrtu”. To je tako, jer on je Višu Svjetlost morao da privuče na strane misli svih ljudi na svijetu. Takođe, budući da je on izmiješan sa njima on i njih mora da sudi na skali zasluge. 

I to je precizno kroz širenje Više Svjetlosti nad Dinim opšte javnosti. I iako čitav svijet još nije u stanju da primi ovu Svjetlost koju je pravednik privukao za čitav svijet, jer ljudi za to još nemaju spremne Kelim, bez obzira na to, pravednik tu Svjetlost privlači za njih. 

Međutim, mi treba da razumijemo da u skladu sa dobro znanim pravilom – onaj koji uzrokuje širenje Više Svjetlosti, u mjeri u kojoj je uzrokovao širenje Više Svjetlosti, u toj istoj mjeri on i sam prima ove Svjetlosti, budući da je on bio uzrok. U skladu sa tim i zli će primiti dio Svjetlosti koju su oni indukovali kroz pravednike. 

I da bismo to razumjeli, neophodno je da objasnimo pitanje „žrijebova”. Postojala su dva žrijeba, kao što je napisano: „… jedan žrijeb za Stvoritelja, drugi žrijeb za Azazela”. 

Znano je da je „žrijeb” – ono što je iznad razuma. Otuda, kada je jedan žrijeb – za iznad razuma, to uzrokuje da onaj drugi bude za Azazela. I to je značenje za: „… i obrušila se oluja na glavu zlih” (Jeremija 30:23).

To je tako jer kroz ove protivrječnosti pojedinac privlači Višu Svjetlost. I mi nalazimo da se na taj način uvećava uzvišenost Stvoritelja. A za zle je to prepreka, jer je čitava njihova želja unutar razuma. I kada se Svjetlost koja dolazi na osnovi iznad razuma uvećava, grešnici se povlače i bivaju poništeni.

Otuda, sve što zli imaju jeste to da pomognu pravednicima, da pravednici prošire uzvišenost Stvoritelja i nakon toga zli bivaju poništeni. 

I to se naziva: „Ukoliko je nagrađen – postaje pravednik i on svoj dio i dio svog (zlog) prijatelja uzima u Edenskom vrtu”. (Ovo se odnosi jedino na onoga koji pomaže da se načini ispravka i da se kroz dobra djela dođe do otkrivanja Više Svjetlosti. I otuda, ta akcija ostaje u Keduša i on prima ono što je izazvao Gore da bi načinio mjesto za širenje Svjetlosti. Tada niži prima ono što je uzrokovao kod Višeg. Tako se protivrječnosti i Dinim poništavaju time što bivaju zamijenjeni za uzvišenost Stvoritelja koja se pojavljuje u vjeri iznad razuma, dok oni (zli) hoće da se uzvišenost Stvoritelja otkrije specifično u Kelim unutar razuma. Zbog toga oni bivaju poništeni. Ovo možemo tako da tumačimo).

Međutim, strane misli javnosti uzrokuju da javnost nad tim stranim mislima privuče uzvišenost, i ta Svjetlost ostaje za javnost. I kada oni budu dostojni toga da je prime, i oni će isto tako primiti Svjetlost zbog toga što je svaki od njih uzrokovao privlačenje Više Svjetlosti. 

Ovo je značenje stiha (spomenutog u Zoharu dio 15 i Sulam komentari, stav 33, dio 56): „Put kroz razdeljak kose (Se’ar)”, koji razdvaja desnu i lijevu. Dva žrijeba koja su se dogodila na Jom Kipur jesu pokajanje iz straha. A, isto tako, postojao je i žrijeb na Purim, što je „pokajanje iz ljubavi”, i to je tako, jer je to bilo prije izgradnje Hrama i u to vrijeme njima je bilo potrebno pokajanje iz ljubavi. Međutim, oni su prvo morali da imaju potrebu da se pokaju. A tu potrebu uzrokuju Dinim i Se’arot (protivrječnosti). 

To znači da je od Gore Hamanu data uprava, i o tome je rečeno: „Ja ću postaviti Hamana nad vas, da upravlja nad vama”. To je ono što je napisano da je „Haman bacio Pur, to jeste žrijeb” na mjesec Adar. Adar je dvanaesti mjesec, a napisano je „dvanaest volova”, sa kojima je orao Jelisije. Kao što je napisano „po dva u redu, u šest redova” što je mjesec Adar, kao u Aderet Se’ar (pokrivač sa dlakama) – to jeste najveća ograničenja Dinim. Otuda, Haman je znao da će poraziti narod Izrael, jer je u mjesecu Adar Mojsije umro. Ali, on nije znao da se u tom istom mjesecu Mojsije i rodio, o čemu je rečeno: „I vidjeli su onoga koji je dobar …” 

To je tako, jer kada čovjek ojača u najtežoj situaciji, on tada biva nagrađen najvećim Svjetlostima, nazvanim uzvišenost Stvoritelja. Ovo je značenje za: „fino tkano platno” (Šeš Mašzar). To jeste, kada budu nagrađeni sa: „put kroz razdeljak kose” ili sa „po dva u redu, u šest redova”, tada se riječ „tkanje” odnosi na – „stranac se uklanja”. To znači da je stranac, to jeste Sitra Ahra, poništen i nestao, jer je on već ispunio svoju ulogu. 

Slijedi da su sve protivrječnosti i Dinim dati jedino da bi se otkrila uzvišenost Stvoritelja. Zato Jakov, koji se rodio „gladak, to jeste bez dlaka”, nije mogao da otkrije uzvišenost Stvoritelja, jer nije imao ni razlog ni potrebu za tim. Iz tog razloga Jakov nije mogao da dobije blagoslov od Isaka, jer nije imao Kelim, a „Nema Svjetlosti bez Kli”. Zbog toga ga je Rebeka savjetovala da uzme odjeću Isava.

I, ovo je značenje za: „I svojom rukom se držao za petu Isava”. I ovo znači da iako Jakov nije imao nikakvih „dlaka” (protivrječnosti), on ih je uzeo od Isava. Isak je to vidio i rekao: „Ruke su ruke Isava, ali glas je glas Jakova”. To jeste, Isaku se dopala ispravka koju je Jakov načinio. Tako je Isak stekao Kelim za primanje blagoslova. 

Upravo iz tog razloga nama je neophodan ovaj veliki svijet sa mnogo ljudi, tako da je svako u mogućnosti da bude uključen u svog prijatelja. I tada, svaki individualac uključuje u sebe misli i želje čitavog svijeta, i zato se kaže da je čovjek „mali svijet”. 

Tako, ukoliko „nije nagrađen”, to znači da on još nije nagrađen i „… on svoj dio i dio svog prijatelja uzima u paklu”. To znači da je on uključen u pakao svog prijatelja (tj. čitavog svijeta). I, više od toga, čak i ukoliko je već ispravio svoj dio u paklu, on još nije ispravio dio svog prijatelja, što znači da on još nije ispravio svoj dio uključen u čitav svijet. I razmatra se da on tada još nije cjelovit. 

I sada razumijemo, da iako je Jakov bio „gladak, bez dlaka”, on se ipak „držao za petu Isava" – to znači da je on od Isava uzeo „dlake” time što ga je uključio u sebe .

A kada je nagrađen ispravkom, on je dio svoga prijatelja preuzeo u Edenskom vrtu. To se odnosi na mjeru uzvišenosti Više Svjetlosti, koju je on proširio nad Se’arot (nad protivrječnostima) čitavog svijeta. I on je ipak nagrađen iako čitav svijet  tu Svjetlost nije mogao da primi, jer još nije bio spreman za to. 

Sada možemo da razumijemo suštinu spora između Jakova i Isava. Isav je rekao: „Ja imam dovoljno”, a Jakov je rekao: „Ja imam sve”, to jeste „po dva u redu, u šest redova”, to jeste unutar razuma i iznad razuma što je želja za primanjem i Svjetlost od Dvekut. 

Isav je rekao „Ja imam dovoljno”, što je Svjetlost koja dolazi u posude primanja, unutar razuma. A Jakov je rekao da on ima sve, to jeste dva razabiranja. Drugim riječima, on koristi posude primanja i isto tako Svjetlost od Dvekut. 

I ovo je značenje za Erev Rav (izmiješano mnoštvo) za one koji su načinili zlatno tele i rekli: „To je tvoj bog, o Izraele!”, to jeste „Ele” (Ovi) bez „Mi” (Ko), što znači da su oni htjeli da se povežu jedino sa „Ele”, a ne sa „Mi”. To znači da oni nisu htjeli oba, što su Mi i Ele koji zajedno čine Ime Elokim (Bog), znači „dovoljno” i „sve”. To je ono što oni nisu htjeli.

I to je značenje za Heruvim, koji se nazivaju Kravija i Patija (anđeli, postavljeni na dva kraja krova kovčega). Jedan anđeo (Heruv) stoji na onom kraju koji označava razabiranje „dovoljno”, a drugi anđeo stoji na drugom kraju i oznanačava razabiranje „sve”. I to je značenje za: „I čuo je Mojsije glas, koji mu je govorio sa krova kovčega otkrovenja između dva Heruvima”.

Ali, kako to može biti? Oni su dva kraja suprotna jedan drugom. I čovjek mora da načini tako da primi poput Patija (budala), i ovo je rečeno za „iznad razuma”: iako on ne razumije ništa od onoga što mu se kaže, on ipak radi tako. 

A kada je u pitanju ono što se naziva „sve”, što se naziva „iznad razuma”, čovjek treba da se trudi da radi sa radošću, jer se kroz radost otkriva istinita mjera za „sve”. Ali ukoliko se čovjek ne raduje on tada treba da osjeća žalost zbog toga što ne osjeća radost. To je tako jer glavno u radu jeste to da čovjek otkrije radost iz toga što radi u vjeri iznad razuma. Otuda, ukoliko on ne osjeća radost iz rada, treba da osjeća žalost zbog toga.

I, ovo je značenje za: „Onaj čije srce čini da je on voljan (raditi zarad Stvoritelja)” (Izlazak, 25:2), i to znači da čovjek trpi bol i patnju jer ne osjeća radost u radu. O tome je rečeno: „Jer nijesi Gospoda svoga Boga služio sa radošću zbog sveg obilja” (Zakoni ponovljeni, 28). Umjesto toga ti si ostavio „sve” i uzeo jedino „dovoljno”. Otuda ti ćeš, na kraju, biti sasvim nisko i bez ičega, to jeste izgubićeš čak i „dovoljno”. Međutim, u mjeri u kojoj čovjek ima „sve” i osjeća radost, u toj istoj mjeri dobiće i „dovoljno”.

U vezi sa tim treba da tumačimo riječi „… žene oplakuju Tamuza” (Jezekilj, 8:14). Raši tumači – da su se oni klanjali idolu, a njegove oči bile su od olova (olovo heb. offerret), i oni su to olovo u očima grijali, da bi se ono rastopilo i isticalo van iz njegovih očiju.

Mi treba da tumačimo da plakanje znači to da oni nijesu osjećali radost jer je u njihovim očima bila prašina. Behina Dalet, kraljevstvo nebesa, što je vjera iznad razuma naziva se prašina, što označava da ovo razabiranje ima okus prašine, poput nečega što je u očima čovjeka nevažno. I, ovaj rad ima okus prašine, jer osoba osjeća da je potpuno nevažan poput prašine.

I, alegorija o ženama koje oplakuju Tamuza govori o tome da one griju idola, da bi grijanjem iz olova u njegovim očima izašla prašina.

I to ukazuje da one plaču zbog rada koji ih obavezuje da iznad razuma vjeruju da je Njegovo vođstvo - Dobro koje čini dobro. Dok unutar razuma one vide jedino protivrječnosti u Njegovom vođstvu. Ovaj rad je rad svetosti (Keduša), a one hoće da uklone prašinu, što znači da uklone rad iznad razuma, koji se naziva „prašina”. Međutim, oči, koje označavaju „viđenje”, ukazuju na to da osoba viđenje Njegovog vođstva hoće da primi unutar razuma, i to se naziva idolopoklonstvo. 

I ovo je slično tome kada neki čovjek ima iskustvo u pravljenju posuda od gline, to jeste radi kao grnčar. I ovdje je redoslijed rada takav da on prvo mora da napravi lopte od gline, a zatim da u tim loptama napravi rupe. I kada njegov mali sin vidi što otac radi, on viče: „Oče, zašto kvariš lopte!”. Sin ne razumije da su te rupe zapravo očev pravi cilj, jer jedino rupe mogu da postanu posude za primanje, a sin želi suprotno, da zatvori rupe koje je otac napravio u loptama. 

Tako je i ovdje. Ova prašina unutar očiju čovjeka njemu blokira vid, i na koju god stranu da pogleda, on vidi protivrječnosti u Proviđenju. I upravo to u njemu stvara čitavu Kli u kojoj će on moći da otkrije iskre bezuslovne ljubavi, što se naziva „radost Micva”. 

I o tome je rečeno: „I da mu Stvoritelj ne pomogne, on to ne bi mogao da nadiđe”. To jeste, ukoliko Stvoritelj njemu ne bi dao ovakve misli on ne bi imao mogućnost da primi nikakvo uzdizanje.

Link - The Lots on Yom Kippurim and with Haman